Naime, službeni stav resornog ministarstva školama i roditeljima šalje nedvojbenu poruku da se oko kupnje udžbenika snalaze sami, jer kako stoji u odgovoru na naš upit: »Jedini kriteriji za dodjelu besplatnih udžbenika ove godine su socijalni i braniteljski, pa će stoga iz proračuna i to preko Ministarstva branitelja, odnosno Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi, a ne preko Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, besplatne udžbenike dobiti samo oni slijepi i slabovidni učenici koji su ujedno obuhvaćeni tim kriterijima«.

Dakle, bez obzira koliki stupanj slabovidnosti učenici imali ukoliko njihove obitelji ne nose još i breme socijalne ugroženosti ili pak roditelji ne spadaju u braniteljsku kategoriju - na nikakvu državnu pomoć za kupnju udžbenika čija cijena premašuje dvije prosječne hrvatske plaće ne mogu računati.

Unatoč činjenici što su si pojedini nakladnici pod izlikom velikih troškova pripreme za malu nakladu ove godine dali maha i cijene udžbenika na brajici podigli na peteroznamenkaste brojke, resorno ministarstvo očito nije prepoznalo činjenicu da cijena normalnog udžbenika od nekoliko desetaka kuna nije isto što i cijena udžbenika na brajici od desetak tisuća kuna.

Jedino u koga se roditelji slabovidne i slijepe djece mogu pouzdati, kaže ravnateljica Osnovne škole Pećine Irena Margan, u čijoj se školi obrazuju upravo slijepi i slabovidni učenici, su jedinice lokalne samouprave, koje su i do sada podmetale svoja leđa kada je trebalo nabaviti skupe naslove na brajici.

Međutim, koliko su god do sada takve knjige bile skupe, ipak nikada nisu dosegle ovogodišnju cijenu, koju Margan ocjenjuje bezobraznom i neopravdanom.

- Na našu sreću ove godine ne trebamo nove udžbenike, jer još uvijek su dobri lanjski, ali sljedeće ćemo godine morati zamišljati na koji način doći do novih udžbenika. Naslovi na brajici nam u prosjeku traju dvije do tri godine, a onda se pohabaju toliko da više nisu za upotrebu. Do sada smo imali pomoć jedinica lokalne samouprave, jer za njih to nije toliki trošak koliki je indivudalno za svakog roditelja, navodi Margan.

Dodajući kako samo u Primorsko-goranskoj županiji ima 28 učenika kojima je školovanje bez udžbenika na Brailleovom pismu nemoguće, Margan ističe kako činjenica da stroj za tiskanje takvih udžbenika prilično košta ne može opravdati toliku cijenu, jer se ne može očekivati da se taj trošak nadoknadi u samo dvije godine.

Ingrid ŠESTAN

Novi List

Nema provedbenih propisa

Kada se ne zna tko bi i kako trebao snositi neke troškove, onda se ti troškovi svale na teret jedinica lokalne samouprave, a prema riječima pročelnice Upravnog odjela za obrazovanje, kulturu i sport Primorsko-goranske županije Jasne Blažević slučaj s financiranjem udžbenika na brajici samo je jedan u nizu.

- Bilo bi vrijeme da već jedanput netko sjedne i pobroji što bi to trebala plaćati država, a što jedinice lokalne samuprave. Govorim o redu i uspostavljanju sustava, što mi nemamo. Primorsko-goranska županija je već izdvajala sredstva za udžbenike na brajevom pismu, međutim Ministarstvo ima pravilnik o djeci s teškoćama u razvoju u kojem si je zadalo neke obveze, ali ih ne ispunjava. Prije godinu dana donesen je novi Zakon, ali do danas tridesetak potrebnih provedbenih propisa nitko nije donio, zaključuje pročelnica Blažević.