Koliko ste puta u tramvaju sjeli na sjedalo rezervirano za invalide? Živcira li onaj bi bi bi bi bi biiii biiii biiii na semaforima? Koliko biste puta ostavili svog ljubimca na parkirno mjesto rezervirano za invalide kako ste bili sigurni da vas pauk neće odnijeti? Je li vam palo na pamet kako bi bilo dobro negdje nabaviti (ili isprintati si) onu čarobnu naljepnicu sa čovjekom u invalidskim kolicima, koja vas amnestira od krivog parkiranja, pauka, a dopušta vam korištenje označenih parkirnih mjesta koja su obično prazna, a okolo ni jednog slobodnog? Niste? Ma dajte molim vas, bar malo iskrenosti. Ako ste ikada radili web stranicu, jeste li razmišljali o tome kako će ih pročitati ili preslušati slijepi ljudi? Jeste li ikad gledali slijepog čovjeka kako predstavlja rad na računalu i poteškoće s kojima se susreće prilikom šetnje kroz virtualni svijet, koji smo sebično, vrlo često prilagodili sebi?

Moram priznati da ni ja, do neki dan, nisam bio svjestan toga zašto uopće i kako slijepi ljudi koriste računalo i Internet, kako pišu, kako čitaju tekst, kako prepoznaju slike, kako upisuju črčke da bi potvrdili da su ljudi, a ne zlonamjerni strojevi. Jerbo, ako ne možeš prepoznati zbrkana slova na slikama, ti nisi čovjek, nego tko zna koja napast koja vreba na Internetu.

Za slijepe, slabovidne, gluhe, nijeme, paraplegičare, tetraplegičare, kvadriplegičare obično kažemo da su ljudi s posebnim potrebama. A je li to uistinu tako, ili su njihove potrebe iste kao i moje, kao i vaše. Potrebe koje svi imamo, i više manje su iste kod svih ljudi. Potrebu da živimo, jedemo, pijemo, veselimo se, tugujemo, družimo, komuniciramo, obavještavamo, radimo. Je li to neka posebna potreba?

Sposobnost uočavanja i razumijevanja svega vidljivoga i nevidljivoga što nas okružuje nešto je što posjedujemo svi, netko više, netko manje. Priroda se, hvala joj, pobrinula da svi, bez obzira na broj osjetila koji su nam na „ON", imamo približno iste sposobnosti. Tako su ljudi koji imaju neki „OFF" u osjetilima i fizičkim mogućnostima najčešće natprosječno inteligentni s vrlo razvijenim drugim osjetilima, koja su kod nas zakržljala, ili funkcioniraju na minimumu koji nam treba da, eto, tek tako čujemo, njušimo, okusimo, osjetimo na neki način, ili jednostavno skužimo. Gradeći virtualni svijet, mi većinci, vrlo rijetko, barem za sada, brinemo o tome da u njemu žele i imaju pravo živjeti svi ljudi, a potrebno je samo malo truda da stvari prilagodimo svima. Pokušajte na trenutak zažmiriti pa proći prostorijom za koju mislite da je poznajete. Pokušajte sjesti, upaliti računalo, otvoriti program, neku web stranicu, a sve to zatvorenih očiju. Pokušajte pročitati što piše na njoj, nešto napisat. Poslati e-mail. Plaši li vas, kao i mene, mrak? Ili tišina? Ili oboje? Osjećate li se kao u labirintu iz kojeg nema izlaza? Kakvog li olakšanja kad napokon otvorite oči. Napokon, nakon minutu, dvije. Osjećate li vi, kao i ja, neopisiv strah koji doživljavam kada pomislim da se svjetlo neće nikad više upaliti? Ili da će zvučnici zauvijek ostati na MUTE? Nadam se da ne treba proći još milijun godina kako bi ovaj drugi svijet koji svi aktivno stvaramo bio jednako pristupačan svima, da ne počnemo tek tada graditi rampe za invalide, niskopodne tramvaje, bibipčuće semafore, oznake na pločnicima (samo u blizini saveza slijepih). Ne trebamo ponavljati greške koje smo već jednom napravili, ne treba izumrijeti nekoliko civilizacija kako bismo postali svjesni razlika među nama.

Nedavno sam prisustvovao prezentaciji koju je održao Robin Christopherson, iz britanske udruge AbilityNet, slijepi čovjek, koji vrlo često sudjeluje na događanjima širom svijeta i govori o problemima s kojima se susreću slijepi ljudi prilikom korištenja računala Interneta. Pri tome je održao prezentaciju, navigirao, surfao, otvarao, zatvarao, pokazivao primjere, dobre i loše, i naravno da je onih loših mnogo više. Od toga da smo u želji da nam stranica bude dizajnerski što izraženija sve pretvorili u neprepoznatljive grafičke elemente koji se nikakvim alatom ne daju pročitati, a uz to su im i imena pod kojima se vode na stranici generički poslagana, bez ikakvog smisla, do pdf dokumenata koji se ne daju čitačima pročitati, jer su većinom slike, a ne tekstovi, do web stranice prilagođenih svim preglednicima i svim načinima pristupa, s bilo kakvom rezolucijom, prilagođenih za mobitele, za računala, za ovakve, za onakve, ali ne i za slijepe ljude. Ukoliko ste u mogućnosti, pogledajte neku od njegovih prezentacija koje možete naći na webu. Ne sumnjam da će i na vas djelovati, kao što je djelovalo i na mene.

Lutrijom smo dobili spol, roditelje, mjesto rođenja. Lutrijom smo dobili sposobnosti gledanja, slušanja, razmišljanja, hodanja, trčanja. Možemo li biti spremni ljudima koji nisu izvukli sedmicu na lotu pomoći da osjećaju kako ovaj svijet pripada i njima?

piše: Zvonimir Stanić

Ravnatelj CARNeta

(Croatian Academic and Research Network)

Izvor: VIDI br. 165 / Decembar 2009

http://www.vidilab.com/digitalvidi/arhiva/vidi165/index.php

KOLUMNA MREŽE I MREŽNO PRIGOVARANJE